Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu pocivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemickog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršcani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više cini slicnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti ucio se znanju i nabožnom životu u svecenika stolne lisabonske crkve. Vec u petnaestoj godini odlucio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Buduci da radi cestih posjeta rodbine nije moga naci pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja stece iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svecenika. Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su pocetkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mucenickom smrcu. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mucenicku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvracala braca njegovog samostana. Vec u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje brace u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvecena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoce sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju ucenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornicka djela. U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada ucinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mucenik! Klececi molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu africku i poceo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku. Sv. Ante u Italiji Ladu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lada stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz cetiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje brace; osobito ga veselila nada, da ce oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis. Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluci ostati posvema u Italiji i ne vracati se u Španjolsku. Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini nicim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svecenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici brace laika cita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuca. Sv. Ante izlazi na glas U to se sastadoše franjevci sa slicnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rjecito i uceno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, ucenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Docuo to i sv. Franjo radovao se i poceo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoc, da po citavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evandelje. U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu rijec sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim cudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja sveceva. Na tisuce bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je cesto pod vedrim nebom naviještao rijec Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru. Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uci misticno bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao ucitelja bogoslovije; tako je prvi ucitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao cuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajuci bogosloviju i propovijedajuci s. Evandelje. U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedece godine bi sazvana opca skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, cudesa tvorio i red proširio. God. 1230 bi opet sazvana opca skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odluceno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu cetri mjeseca. Smrt sv. Ante u Padovi Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad. Ali vec 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braca njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Vece. Vec u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah poceše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na cast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvecena i u nju moci sv. Ante prenesene. Ovu je svecanost uzvelicao svojom prisutnošcu tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega. Sv. Ante cudotvorac za života Razna cudesa Malo je svetaca u katolickoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna cudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio ucenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se cinilo, da je te jezike ucio od mladosti. Jedna gospoda je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je cula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedocio, obrati se i rado je slušao rijec Božju. Druga jedna gospoda htjede na svaki nacin slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuce. Dijete k"o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kuci nade dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Ocito je sam Bog po svome ugodniku ocuvao dijete o sigurne smrti. Opet druga gospoda vrativši se sa propovijedi sveceve nade u bešici mrtvo dijete.

preuzeto sa služb. stranice Župa Vela Luka

Biografija Sv. Ante - 2.dio

Odmah otrci k svecu i zavapi za pomoc. Sv. Ante rece joj gospodinove rijeci iz sv. Evandelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nade kod kuce dijete, kako se sa svojim drugovima igra. Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, rece mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Cim svetac pogleda napisane grijehe, isceznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni. Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u cas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i rece im, neka se ništa ne boje, jer oni nece pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap. Sv. Ante propovijeda ribama Kako je bilo receno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je vec sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali ucenošcu, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošcu je propovijedao naš svetac, tako te kad to zacuše odmetnici, odluce da ga pogube. Cuvši za to sv. Ante povuce se u samocu, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dodite, nerazumne ribe, da cujete rijec Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i velicine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše rijec sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što ce se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošcu za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u opcem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomocu je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove ucenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuca. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara ucinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže. Cudoviti putovi sv. Antuna Ante Cesto puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod brace, da pjeva svecani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti cas bio je medu bracom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio cudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu. Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a andeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji oceve. U taj cas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u cemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih rijeci mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noci andeo opet odnese u Padovu. Još jednom je naš svetac ovako cudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajuci kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Buduci da nije mogao o svemu položiti tocnih racuna, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po andelu preko noci otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako tocno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim nacinom u svoj samostan. Sv. Ante sa malim Isusom Svoju snagu pri obracanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim nacinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradicu. Onda ga k sebi pozove jedan gradanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noc probdio u molitvi. Kad je taj gradanin obilazio kucu, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše gradanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i rece, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog gradanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i cuo, dokle god on živi. Taj dobri gradanin održa svoju rijec i istom iza smrti sveceve razglasi to videnje maloga Isusa, kako se sad obicno islika sv. Ante. Sv. Ante prorice Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleci, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se macem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer ce on jednom biti mucenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni prorocanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam poceo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno muciše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka. Jednom zamole sv. Antu da rece nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivicnim nacinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoce rijecima iz sv. Evandelja; Gdje je vaše blago tamo ce biti i vaše srce. Na koncu govora rece pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo ce naci njegovo srce. I doista otišavši kuci i otvorivši sanduke nadu medu novcima još vruce srce pokojnog lihvara. Sv. Ante strah necistih duhova Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospodi i rece joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospodi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je necisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj išcezne kao dim. Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom rijeci neumorno kršio vlast necistoga duha na zemlji, upotrijebio je necisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera rijecima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde. Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su andeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on vec prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno rijec Božju.

preuzeto sa služb. stranice Župa Vela Luka

Sv. Antun Padovanski - 13. lipnja






Život sv. Antuna Padovanskog

Mladost sv. Antuna do svećeništva
Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala.
Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje,
dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi
ostaci, dobio je naslov Padovanski.
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no
kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo.
Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali
su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj
svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske
crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan
Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije moga naći
pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu
u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim
marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko
je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina
svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik
U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant
portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje,
sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. uz grozne u Maroku
poginuli mučeničkom smrću. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom,
da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku
smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu
1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja
spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si
sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče
sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je
uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička
djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru.
Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj,
a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik!
Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda.
U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na
brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo
propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.
Sv. Ante u Italiji
Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na
sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori
na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod
svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog
duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih
sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom
i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga
u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.
Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao
je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali
i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime
makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u
Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest;
na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici
braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda
je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.
Sv. Ante izlazi na glas
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu
Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu.
On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše.
Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i
poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao
se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji
propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu
i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom
tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno
razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.
U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza,
Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim
znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje
djalovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako
te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što
u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.
Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata
Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu
kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje
baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje
govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u
Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku,
svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.
U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi
sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je
bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u
svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj
Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa
tvorio i red proširio.
God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju
o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo
papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca
do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri
mjeseca.
Smrt sv. Ante u Padovi
Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima
sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski
rad.
Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod
Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj
crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX
u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi
na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste
godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao
svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti
lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio
i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Ante čudotvorac za života
Razna čudesa
Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna
čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.
Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika.
Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te
se činilo, da je te jezike učio od mladosti.
Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije
dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed
posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala
svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao
riječ Božju.
Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi
svoje dijete samo kod kuće. Dijete k"o dijete upade u kotao pun vrele vode.
Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog
po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospođa vrativši se sa propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete.
Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi
iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se
sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno
plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac,
reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda
napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da
su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u
čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da
izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer
oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na
slušatelje ne padne ni kap.
Sv. Ante propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim
imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u
Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni
su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito
isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni
biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo
prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju.
I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca.
Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici,
odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio,
ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode
na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ
Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce
glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti,
što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i
silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put
glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše
riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na
to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte
mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda,
što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima
svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane,
nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim
izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva
živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku
Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu
porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju
od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost
svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi
povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga
vas je toliko ugnao u njihove mreže.


Čudoviti putovi sv. Antuna
Ante Često puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio
mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio
i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao
u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto
sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom
na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je
Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu
pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto
doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.
Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te
bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga,
jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili.
Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te
zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon.
Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto
kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga.
Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da
nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade
mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj
smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas
ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći
anđeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako
je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim
novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući
da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne
svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko
noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov
tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim
načinom u svoj samostan.
Sv. Ante sa malim Isusom
Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom.
Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin
i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac
je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi,
da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i
vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin
sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi
sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle
god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve
razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.
Sv. Ante proriče
Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata
kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se
sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu
se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da
ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru
Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik
se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup
zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji
biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv.
vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno
mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante
prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji
je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima
iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora
reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo
srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće
srce pokojnog lihvara.
Sv. Ante strah nečistih duhova
Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona
u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode sa propovijedi,
jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone,
dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša
da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.
Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga
duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi.
Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima
pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je
mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu,
koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio
na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed,
a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.

UZ BLAGDAN SVECA SVEGA SVIJETA
MOJ PRIJATELJ SV. ANTE - NEVENKA BAKOŠ


Još mi je živo iz ranoga djetinjstva u sjećanju jedna lijepa kapelica u staroj

bolnici. Drveni oltar s predivnom slikom Presvetog Srca Isusova, slijeva na

zidu, na malom postolju, kip sv. Josipa, zdesna kip Blažene Djevice Marije,

a na stražnjem zidu, nasuprot oltara, postavljen je kip sv. Antuna Padovanskoga.

O Isusu, Mariji i Josipu znala sam već mnogo toga, jer sam ih kao dijete upoznala

kraj božićnih jaslica, ali o sv. Anti, onako mala od oko sedam, osam godina,

nisam znala gotovo ništa.


Sjećam se, privukao me k njemu Mali Isus kojeg je držao na ruci, dok je u drugoj

ruci držao bijeli ljiljan. "Tko je to?", pitala sam jednu časnu sestru.

Tad mi je ta draga časna ispričala puno toga o tom milom Svecu. Najviše me zanimalo

kako se to mali Isus javio sv. Antunu i kako je sv. Ante držao malog Isusa na

svojim rukama. "A je li sv. Ante držao živoga Isusića ili samo ovakav kipić?",

pitala sam dalje i pokazivala rukom na Isusov kip u Svečevim rukama. "Živog

Isusa je vidio i držao. To je Isus učinio čudo da razveseli bolesnoga sv. Antuna

i zato što ga je sv. Antun istinski jako volio", rekla je sestra, a meni

je cijela priča, u ono vrijeme, ostala prilično nejasna. Da budem načistu koliko-toliko,

opet sam je zapitala u svojoj dječjoj naivnosti: "Znači i Isus je jednom

bio živa beba?". "Da, naravno", rekla je časna i malo se nasmiješila.

Na kraju našeg razgovora još je dodala da je sv. Ante bio jako dobar, da je

propovijedao po trgovima, kao što naš velečasni nedjeljom propovijeda u kapelici,

a kada ga ljudi nisu htjeli slušati, onda je propovijedao ribama.

Eh, to je za mene bilo najvažnije. Zaključila sam da je sv. Ante volio ribice,

a onda sigurno i sve druge životinje, i tu sam se odmah lako povezala sa sv.

Antunom. Već u ranom djetinjstvu sprijateljila sam se s ptičicama, s macom i

sa psima. Ovaj put bile su najvažnije mace. Imala sam jednoga crnog macana,

bez ijedne bijele dlake. Donijela sam ga kući kad još nije znao niti sam jesti.

Macan je uz moju brigu brzo narastao, bio je, jasna stvar, razmažen, ali nas

dvoje smo se dobro razumjeli čak i onda kad je mami pojeo kilogram mesa, spremljen

za nedjeljni ručak. Ali, jednoga dana moj mačak je ozlijedio nogu. Nije se uopće

mogao na nju osloniti i stalno je bio tužan i kao da je cvilio i plakao od bolova.

Bilo mi ga je žao, ali nisam mu mogla pomoći. Tada sam se sjetila sv. Ante i

otrčala sam odmah u kapelicu. Stala sam pred njegov kip, sklopila ruke i molila

ga punim srcem: "Daj mi sv. Ante, ozdravi macana!" A kada sam se vratila

kući moj mačak nije više cvilio ni tugovao i ništa ga nije boljelo.


Prošle su godine. Danas više ne molim za mačka, ali tog dragog Sveca često molim

za svoje brojne i ozbiljne potrebe. Prije četiri godine od Gospodina mi je izmolio

milost da mogu bolje hodati. No, prije godinu dana ponovno sam se jako razboljela

pa opet slabije mogu hodati. Sada molim svoga nebeskog prijatelja da mi ponovno

pomogne, pa da opet mogu otići na svetu misu u njegovu crkvu.

Već sam puno puta iskusila njegov moćni zagovor pa mi ne preostaje drugo, nego

da mu stalno zahvaljujem na njegovoj pomoći i na pažnji. A Kralju Kraljeva uvijek

iznova zahvaljujem što nam je dao takve divne pomoćnike koji nas svakodnevno

zagovaraju pred licem Božjim i koji nam i u velikim i u malim problemima pomažu

da sretno prebrodimo sve zapreke koje nam ovaj svakodnevni život stavlja pred

noge.


Blizu je Antunovo. Trinaest utoraka jedan za drugim nestaju kao bijeli oblaci

na nebeskom plavetnilu. Vjerujem da sv. Ante ovih dana ima puno "posla".

On vjerojatno stalno moli. Moli pred Božjim licem za velike i male, za sitne

i za krupne potrebe svih nas koji mu se s povjerenjem obraćamo i vapijemo za

pomoć u ovoj suznoj dolini.

Jednom sam bila u Padovi, u prekrasnoj bazilici posvećenoj sv. Antunu. Tada

sam dotaknula rukom mramornu ploču na njegovu grobu. Još i danas na dlanu osjećam

onaj drhtaj koji me svu prožeo kada sam dotaknula grob velikoga Sveca, Božjeg

ljubimca i našega zagovornika.

Vjerujem da će moj prijatelj sv. Ante i za ovaj svoj nebeski rođendan ispuniti

i moje tihe, ali vruće želje, i da ću mu opet moći beskrajno zahvaljivati.